Strawberries and creme.

ponedjeljak, 25.02.2008.

News!

Ako nekoga zanima:
Anette B.

ponedjeljak, 07.01.2008.

A bad dream.

I budilica na mom noćnom ormariću je zazvonila, bez neke posebne svrhe, sad, jer sam već ionako bila budna. Bilo je deset sati, prvog dana mjeseca rujna.

Promatrala sam odraz u ogledalu. Nije nalikovao meni mada sam znala da je moj. Sivkasta, gotovo prozirna koža u kontrastu s kosom, tamnom i čupavom. Sablasno crne bademaste oči i gotovo krvavo crvene usne isticale su se na papirnatom licu djevojke odjevene u lepršavu svilenkastu haljinu bijele boje. Tanka srebrna ogrlica presijavala joj se na blijedom, porculanskom vratu. Na mom vratu.

Ali to nikako nisam mogla biti ja.

Bilo je hladno, toliko hladno da nisam mogla ni drhtati, ni pomaknuti se. Um mi je bio prazan, bez ijedne i najsitnije misli ili najslabijeg osjećaja. Tijelo mi je bilo teško, olovno i hladno poput kamena. Bila sam udaljena miljama, godinama od mjesta na kojem sam bila. Ni živa, ni mrtva, nego sleđena, skamenjena u trenutku.

"Rowena..." tanki, ljupki glas me dozivao. "Rowena". Zvučao je tako poznat, pun ljubavi, dobrote, utjehe... "Rowena" Načas tih, nečujan, a onda u sljedećem trenu tako glasan. "Rowena" glas koji sam poznavala, koji me tješio kad sam plakala, koji mi je pjevao uspavanke i pričao bajke prije spavanja dok sam bila mala... "Rowena" glas kojemu sam vjerovala...
Mama, pomislila sam. Osvrnula sam se oko sebe ne bih li je ugledala, mada sam znala da je to nemoguće, mada sam znala da bi to bilo izvan svakog razuma. Nikog nije bilo, soba je bila potpuno prazna.

"Rowena!" viknuo je sada neki drugi, tuđi glas. Trgnula sam se iz tog svojevrsnog sna ili transa, nisam sigurna što je bio, i pogledala prema njoj. Niska, ugodna popunjena Betha stajala je na vratima moje sobe odjevena u tamnosmeđu haljinu do koljena. U ruci je držala crnu pelerinu. Lice joj je krasio sjajni široki osmjeh zahvaljujući kojem je i u svojim godinama izgledala mladoliko i živahno, gotovo poput djevojke. "Što ti je, dušo?" prišla mi je, sad sa zabrinutijim izrazom lica. "Što radiš na podu?"
Nisam znala što bih joj odgovorila, pa sam se samo nasmijala najveselijim osmjehom koji sam u tom trenutku bila u stanju odglumiti. Nadala sam se da neće primijetiti moju uplašenost i zbunjenost.

"Jesi spremna?" upitala je, ponovno onako vesela kao što je bila.
Kimnula sam.
"Tom te čeka u kuhinji. On će te odvesti." Zamahom štapića podigla je moj veliki crni kofer, a on je odlepršao kroz vrata sobe. "Ja bih te rado ispratila do kolodvora, ali znaš da se moram brinuti za hotel."
"Ma uredu je, Betha." rekla sam uz osmjeh. Na trenutak je zastala, a onda me nježno uhvatila objema rukama za nadlaktice.
"Sretno, djevojko." rekla je, maknula mi pramen kose s lica i utisnula mi jedan dugi poljubac u čelo. "Sretno!" Onda je izašla iz sobe.

Nekoliko sekundi nakon nje i ja sam učinila isto. Zgrabila sam svog crno-bijelog mačića Williea koji je još bio spavao. Ljutito je frknuo kad sam ga dohvatila jer sam ga očito probudila, a onda se još nekoliko minuta lijeno protezao u mom naručju. Pri izlasku nisam mogla još jednom ne pogledati u ogledalo. Vidjela sam sebe, odjevenu u snježno bijeli nekoliko brojeva prevelik pulover ispod kojeg se nazirala crna majica i tamno plave traperice. Kosu sam svezala u labavu punđu iz koje su ispadale poneke tamnosmeđe kovrče. Onoj sablasnoj djevojci od prije desetak minuta nije bilo ni traga. Još uvijek sam odbijala vjerovati da sam to bila ja.

Ludim. Sigurno ludim.

***
Peron devet i tri četvrt u petnaest minuta do 11 bio je pun razdraganih roditelja koji su ispraćali svoju djecu u novu školsku godinu. Crvena lokomotiva Hogwarts Express glasno je hučala najavljujući skori polazak točno u jedanaest sati. S prozora vagona naginjali su se mlađi i stariji učenici opraštajući se sa svojim obiteljima posljednji put prije polaska. Sve je vrvjelo vješticama i čarobnjacima i dok sam se pokušavala progurati kroz silnu masu znala sam da nema šanse da ću pronaći ijedan prazan kupe.